Bolje je zivjeti u tami,
nego ne zivjeti nikako.




UVOD


Prije ili kasnije, svi ljudi umru, ili bi barem trebali po zakonima prirode. Ipak, neki nastave da zive. Neprirodno po onome sto je predodredeno, ali nastave, ako se to moze nazvati zivotom… Njegove plave oci su me pomno promatrale sa cudenjem, kao da sam prvo i posljednje sto je ikada vidjeo u svom zivotu. Osmijehom andela, ali pogledom davola uzvratila sam mu isto prije nego sto sam ponovo nestala.

1. SUSRET


Bespomocna zivotinja pokusavala se izvuci iz mog ledenog zagrljaja dok sam pila njenu krv. Krv zivotinje bila je slatka, i preslatka, ali nisam imala izbora, morala sam jesti. Danima nista nisam jela, i vec sam pocela slabiti. Malena zivotinja polako se prepustala svojoj sudbini, a ja sam utovljavala svoju zed. Jos jednom sam zarila ocnjake u njeno maleno tijelo pokusavajuci izvuci posljednje kapi krvi iz nje. Moj predatorski instinkt mi je govorio da se priblizava opasnost. Skocila sam na obliznji hrast, ispustajuci iz ruku bespomocno stvorenje, pripremajuci se za borbu. Iz velikog zbuna je izasao sivi vuk. Star, i oslijepio, slijedio je miris krvi koji ga je doveo sve do mene. Iako slijep, shvatio je da sam tu, ali nije obracao paznju, ignorisao me. Cak i kada sam sisla do njega, nije se ni pomjerio, nije pokusao pobjeci, kako ostale zivotinje urade. Jedino me se vukovi u sumi nisu bojali, jer su bili na neki nacin slicni meni. Nasmijala sam se iskezivši ocnjake, a zatim sam promijenila oblik u velikog, bijelog vuka. Nisam vise bila gladna, iako mi se sivi vuk cinio slasno, samo sam otisla, stapajuci se sa sumom. U vucijem oblicju bila sam ranjivija, i laksi plijen lovcima, koji su lovili vukove radi dlake, i da bi imali trofeje. Nekoliko njih sam i ubila, zeljela sam zastiti sebe, a i utaliti svoju zed. Pila sam i zivotinjsku i ljudsku krv, doduse, zavisno do toga sta mi je bilo blize. Nikada nisam zalazila u urbane sredine, i cesto sam putovala. Posljednjih mjesec dana sam provela u ovoj sumi, ni sama ne znam gdje tacno. Nisam istrazivala da li u blizini ima naselja, samo sam se tu nastanila, barem na neko vrijeme. Nastanila sam se u najmracnijem i najdubljem dijelu sume, u malenoj pecini, ispod velikog hrasta. Rijetko ko je tamo zalazio, mozda pokoja zalutala zivotinja, ali rijetko. Posebno od kada sam ja dosla, svi su me se bojali. S razlogom naravno, ipak sam ja nesto natprirodno, i nesto sto zapravo ne bi trebalo postojati, ali ipak postoji. Pecina je bila skoro na drugom kraju sume, a nisam imala volje da skoro cijelu noc provedem ovdje, pa sam ipak krenula u vec dobro poznatom pravcu. Mjesec mi je obasjavao put kroz sumu, koja je bila jako tiha, i pretiha. Ne zato sto sam ja prolazila, zivotinje me se jesu bojale, to je istina, ali ne toliko da bas nema nijedne, bas nigdje. Osjecala se opasnost i napetost u zraku, a svakim novim korakom osjecala sam da sam blize toj opasnosti, sta god da je bila. Najednom, pucanj! Tisina sume je prekinuta, a ja sam pocela rezati. Dlaka na mojim ledima se nakostrijesila, a zivotinje, male i velike su prolazile pored mene, kao da ne postojim. Sve su dolazile iz istog smjera, ondje gdje je proticala rijeka, i gdje se nalazila mala brvnara. Pocela sam trcati prema rijeci, probijajuci se kroz gustu sumu, i zivotinje koje su bjezale od neceg. Pocela sam se uspravljati i vratila se u ljudski oblik. Sada sam jos bolje mogla cuti glasove. Prepirali su se, i doista dolazili iz smjera rijeke. Iskljucila sam sve ostale zvukove koje sam cula, i usredsredila se na ljudske glasove. Jos jedan pucanj, ne love, zasto pucaju, a i ne pomjeraju se. I dalje su na istom mjestu od prije deset minuta. Da su lovci, vjerovatno bi se kretali, i imali bi pse uz sebe. Ovi, ko god da je bio, nisu bili lovci ili bilo sta slicno. Pocela sam jos brze trcati, i preskakati grane drveca, i malene zivotinje koje bi se nasle ispred mojih nogu. Za tili cas sam bila kod brvnare u kojoj je bilo upaljeno svijetlo. Neko je hodao, i nekome prijetio. Polako sam se priblizila prozoru kako bih bolje vidjela sta se desava. Visoki, crnokosi, punackiji momak je hodao tamo-amo po sobi. U ruci je drzao pistolj, iz kojeg je ocito i pucao. Definitivno nisu lovci. Dva druga momka su drzala nekog za ruke i smijala se. On je sjedio, svezanih ruku i ociju. Preklinjao je visokog, crnokosog momka da ga pusti, ali on je bio 'tvrd orah'.
'Da ti oprostim? Pa da bude kao i prosli put, opet ce biti isto. Ne moze to tako.'
'Sam, molim te. Rekao sam ti kada ce biti novac, da si barem sacekao jos dva dana, sve bi....'
'Ne! Dovoljno sam cekao, a i rekao sam ti kada ti je zadnji rok. Jednom sam ti mogao oprostiti, ali drugi put ne mogu.'
'Ali firma je pocela dobro poslovati, i znas da cu ti vratiti novac. Ne bih tebi lagao.'
Crnokosi momak, koji se zvao Sam, sjeo je na stolicu, i zadubio se u misli. Dvojica, koji su drzali jadnog momka, su se i dalje smijala, a i mogla sam zakljuciti da nisu bas naj bistriji.
'Ne, i moja odluka je konacna. Momci, znate sta vam je raditi.'
'Jasno sefe.'
Rekli su u glas. I ja sam znala sta to znaci. Skinuli su povez onom momku sa ociju i podigli ga na noge.
'Alex, ovo je nase 'zbogom'. Da si platio na vrijeme nista od ovog se ne bi desilo, ali nisi, pa ces sada ovako platiti. Vodite ga!'
'Ne, molim te! Nemoj!'
Iz nekog razloga, nisam mogla dopustiti da ga ubiju. Nije to bila savjest sto je proradila u meni, jer ubila sam ja vise ljudi nego sto su svi oni zajedno, ali bilo je nesto sto me tjeralo da krenem i da ih sprijecim. Osjecala sam mokru travu pod nogama, jer sam bila bosa. Mjesec sada kao da je bio na sredini neba i ja sam krenula do prednjih vrata. Kao da to nisam bila ja, kao da je bila druga osoba koja me vodila. Ispred velikih, drvenih vrata stajala su dva strazara. Neopazano ne mogu uci, to je sigurno. Skocila sam gotovo necujno na krov brvnare, ali crijep je bio jako star, i nekoliko dijelova se odvojilo, i pocelo padati na zemlju

'Jesi li cuo to?'
Upitao je plavokosi cuvar drugog momka.
'Da, i ti si to cuo?'
'Da. Idem provjeriti sta je. Ti ostani ovdje i cuvaj.'
Plavokosi momak je dosao do mjesta gdje je pao crijep, dok sam ja bila na krovu. Cucnuo je kako bi vidjeo sta je palo, ali prije nego sto se i uspio ispraviti, ja sam skocila sa krova, uhvatila ga za glavu i slomila mu vrat.
'Del? Jesi li dobro?'
Drugi cuvar je krenuo prema mjestu na kojem smo se nalazili. Nisam mogla ostaviti tijelo na zemlji jer bi drugi cuvar znao da nesto nije uredu. U narucje sam uzela truplo, i skocila ponovo na krov, a zatim ga ostavila.
'Del, zaista nije smijesno. Gdje si?'
Momak je uzaludno obilazio oko brvnare, ali nije bilo niceg osim mene koja sam ga promatrala sa krova. U jednom trenutku, kada je zastao, skocila sam mu iza leda, prisunjala se, i probola ga metalnom sipkom koju sam nasla. Krv je tekla na sve strane, a ja sam se trudila drzati dah kako ne bih osjetila taj miris jer nisam zeljela sebe dovesti u iskusenje da pijem krv takvih ljudi. Sada, kada sam odstranila i jednog i drugog cuvara, mogla sam neometano uci, a da me niko ne cuje. Zastala sam na trenutak. Zasto ja uopste pokusavam spasiti tog covjeka kojeg ni ne znam. Jos jedan vapaj se cuo iz brvnare, a ja sam se vratila u stvarni svijet vise ne razmisljajuci, nego djelujuci. Dosla sam do prozora kako bih jos jednom izvidila situaciju. Sam, ocito njihov sef je sjedio na velikoj fotelji uz kamin, a u ruci je drzao kubansku cigaretu. Dva momka su ispod ruku drzali plavokosog momka, pokusavajuci ga izvesti napolje. Ako ga izvedu napolje, to mi moze biti prilika da ga spasim, uklanjajuci njih dvojicu. Prisla sam ulaznim vratima i sakrila se iza zida.
'Trebao si poslusati ranije sefa Alex, a ne praviti se lud. Eto ti sad, sad nit ces biti lud, niti ziv.'
Plavokosi momak je imao povez na ocima, i jedva je hodao.
'Zasto me jednostavno ne ubijete odmah, a ne da me vucete na sve strane?'
'Pa gdje je tu uzitak dragi nas Alex. Ako te ubijemo odmah, i bezbolno, to rusi nasu reputaciju.'
Alex se samo kiselo nasmijao, i nastavio hodati.
'Primijetis li nesto cudno?'
Upitali su jedan drugog.
'Da, jos ga nismo ubili.'
'Ma ne glupane. Gdje su Del i Alan? Trebalo bi da su ovdje da cuvaju strazu.'
'Mozda su otisli negdje?'
'Ne vjerujem. Pazi na njega, idem ih pronaci.'
Moja prilika, odvojili su se, sada cu ih jos lakse svladati. Jedan od cuvara je krenuo prema meni, a ja sam se povukla nazad i ponovo skocila na krov, kako bi ga mogla bolje posmatrati.
'Del!'
Vikao je u prazno, ali nije bilo nikoga. Tijela dva mladica sam bacila niz rijeku. Ko zna, mozda ce ih krokodili pojesti, ili ce ih ipak pronaci neko od planinara.