Misli, misli moje svagdašnje

Doista tmurno vrijeme za jedan obični karlovački dan. Ljudi šeću ulicama s kišobranima u ruci dok ja pokušavam čitati. Da, da, naglasak je upravo na riječi pokušavam. Pročitam par rečenica i shvatim kako nemam pojma što sam to zapravo pročitala. Da li mi je Jelena Veljača oduzela i to malo koncentracije svojim mudrim pitanjima? Da li sad, umjesto o knjizi koju čitam, razmišljam upravo o njezinim pitanjima tražeći odgovore? Ne. Da. Za prvi dio je ne mogu kriviti. Cura je mudra, i postavila je pitanja o kojima još nisam razmišljala. Pitanja o tome zašto je ženski mozak baš takav kakav je. Za drugi dio je itekako krivim, jer i dalje tražim odgovore. Shvativši da ne čitam knjigu, Adrian Mole, ode s jednim pritiskom križića.
Kako jednostavno. Samo jedan klik i nešto ode, nestane. Kada bi tako barem bilo s životom. Jednim klikom maknemo iz života osobu koja nam je smetnja, osobu koja nam je prije bila mnogo, a sad je ništa. Usudila bi se nazvati uljezom. Uvuku nam se u život, jednako brzo kako i izađu.
Ljudi, knjige, svi nam govore o ljubavi, čaroliji. Pepeljuga, vječna čarolija koja gubi sjaj u 12 sati, no opet mogla bi je čak nazvati i poučnom. Bez obzira na to što je sve to djetinjasto, sjećate li se onog princa?
Da li je on odustao kada je djevojka, točnije Pepeljuga, netragom nestala? Ma, ne. Bio je uporan i tražio je posvuda, da bi se na kraju truda ona pojavila.
Da li nam to onaj tamo gore ( Bog), poručuje da je cijeli život borba ili da samo trebamo odustati od onoga za što uporno dajemo i posljednje atome snage, pa će doći samo od sebe?
Ne znam, jer nisam neka filozofkinja. Vjerujem, da ovo drugo odgovor nije. Zašto bih život uopće služio? Sumnjam da za ljenčarenje, danas u svijetu u kojemu je najvažniji novac. Dobro, dobro. Sigurno sada razmišljate kako nije svima. Nije ni meni. Najvažniji su mi moji snovi i želja za savršenstvom. Opće poznat vam je onaj osjećaj kad želite nešto nemoguće drugima, ali vama ostvarivo? I meni je.
Ljudi imaju snove, sanjaju. Ponekad im se snovi ostvare, ali ponekad i ne. Da li je bit u onome što sanjamo, ili na koji način? Oboje. Nevjerojatno je da će se nekome ostvariti san u kojemu će postati predsjednik. Ili kad bolje razmislim nije. I to je itekako moguće. Biram odgovor b).
Na koji način sanjamo.
Veliku razliku čini san, da bez imalo truda postanete slavan i da idete na razne audicije, borite se za svoje mjesto pod zvijezdama. Nije li tako?
Dovoljno upornosti, volja, te talent i sreća stoje na putu do vaših pet minuta slave.
Sada, na kraju svojih misli, pitam samo sebe, zašto se onda uopće nadam glumi? Akademiji dramskih umjetnosti? Opće je poznato da sam ja osoba koja nije rođena pod sretnom zvijezdom. Nasmijem se sama sebi. Ponekad nije bitno pod kojom si zvijezdom rođen, već pod kojom ćeš živjeti.
ALWAYS FOLOW YOUR DREAMS – Pročitam tu rečenicu i s osmjehom na licu kažem, neće biti problem.


Eh sada, ipak je došlo do velikih problema. Znate ono svaki roditelj treba podržavati svoju djecu? S mojima to nije slučaj. Ne znam do čega je, da li misle da nisam dovoljno dobra za to i da neću uspjeti ili nešto drugo, no ne podupiru me. Iskreno, i ja počinjem sumnjati u sve to. Kolike su doista šanse da upadnem? I onda ako ne upadnem, što onda? Ja ne želim ništa drugo osim glume! U redu, jasno je meni kako ne mogu završiti u hollywoodu ili whatewer. Al ja želim više od ovog glupog grada u kojem sam rođena. Možda zvuči površno, ili kako god al jednostavno mi je dosta gledati ljude koji svaki dan se preseravaju ili pak one koji neprestano rade, i samo im je posao na pameti. Ne želim biti niti jedna od njih, i znam da slava nosi oboje od toga, no znam da ni u kojemu slučaju ne bih dozvolila slavi da me promjeni. Da li vam je poznat onaj osjećaj kada mislite da su se svi urotili protiv vas? Meni je.
Ipak, i dalje ne mislim odustati. Ako moji roditelji te obitelj, ne vjeruju dovoljno u mene, žao mi je, no ja ću pokušati ono o će mu sanjam svake sekunde svakog dana