Ispričati ću vam priču. Priču o djevojci kojoj je ljubav bila pred nosom, no nije je znala prepoznati.
Djevojci koja se preko noći pretvorila u kamen. Kamen bez osjećaja, bez smijeha. Emocija.




1. POGLAVLJE
Šetala je kišnim ulicama, svoga maloga, životopisnog grada, koje je za nju nosio brojne uspomene.
Prvi poljubac, jedinice, uspone i padove. Grad iz kojega je sada odlazila. Zauvijek.
Bez obzira na kišu, koje je ljevala, kao iz kabla, sjela je na klupu uspomena pozdravljajući se zauvijek s njima. Od sada, biti će druga ona. Smatrala je da će upisom na faks početi novo poglavlje knjige njena života. Stranica, u kojoj će biti mjesta samo za uspone, postignuća i sreću.
Srednja škola nije ostavila najbolji utisak na nju, iako je bila najpopularnije djevojka u razredu.
Znate ono, kada se svi druže s vama, samo da bi i oni postali slavni? Kada imate jednog ili dva iskrena prijatelja koja nakraju odbacite radi ulizica, koje tek na kraju otkriju svoje pravo lice? Ona zna.
Kiša je padala po njenim blijedim obrazima, niz koje su nailazile suze, suze koje nisu trebale biti ondje.
Nije željela žaliti za starim uspomenama već okrenuti lice sudbini, nažalost siječanja je pronalaze. Ne može se oduprijeti, nije vrijeme za strah od prošlosti.
Suze i dalje, jedna po jedna teku njezinim licem. Zagrnuvši kaput jače, nasmijala se sama sebi, s dozom sarkazma u glasu.
Ove godine, izgubila je sve. Majku, najbolju prijateljicu, dečka s kojime je bila .. ni sama se ne sjeća koliko. Po povratku s poslovnog puta, avion, kojime se njezina majka vozila se srušio. Niti jedan putnik nije preživio. S majkom je dijelila sve tajne, tugu, bila joj je druga najbolja prijateljica. Njihova bliskost bila je nestvarno savršena. Naravno, bilo je tu trenutaka kada bi se znale posvađati, ali to bi odmah prestalo. Čuvši za nesreću bila je u šoku. Danima nije izlazila van, niti išla u školu. Isto tako, nije jela, slušala muziku. Bila je poput biljke koja miruje, još mirnija. Suočivši se s situacijom, ponovo je krenula u školu i družila se s prijateljima. Nastavu bi pratila iz zadnje klupe, najčešće s slušalicama u ušima, a kada bi je profesor pitao, dobila bi negativnu ocjenu. Znate kako to inače biva, pa se loše stvari događaju jedna za drugom, isto je bilo i kod nje.
Oko tjedan dana nakon smrti njene majke, posvađala se s najboljom prijateljicom iz djetinjstva. Njihov odnos bio je sasvim drukčiji od ostalih. Čitale bi si misli, dovršavale rečenice, jednostavno su nadopunjavale jedna drugu. Ostaloj djeci je takav odnos smetao, pa su ga i uništili. Odmetnula je s misli na koji način. Toga se doista nije voljela prisjećati.
Nakon toga, njezin dečko se odselio u Pariz. Rastanak je oboje pogodio, no morali su nastaviti svoj život. Od tada nije dobila niti jedno pismo od njega.
Inače, njezini roditelji su bili rastani i otac joj je živio u sasvim drugoj zemlji, Americi. Pošto se rastava desila kada je bila već dovoljno zrela te odgovorna da podnese. Od majčine smrti živjela je s bakom, na starom imanju. Baka joj je prijetila, da ako se ne dobi će ju poslati ocu, u Ameriku. Uvelike se suprotstavljala toj ideji, bez obzira što je znala, kako bi ondje imala više mogućnosti, mogućnosti da joj se ostvare želje. Sada, godinu dana nakon toga, kreće na fakultet, u drugi grad. Prisjećala se toliko jednostavnih, malih stvari. Prolivenih suza, poklonjenih srebrnih kutijica, provaljenih šala.
Na trenutak, osjetila je nečije oči uprete na sebi, no otvorivši oči, nije ugledala nikoga.
Snažna grmljavina te oluja, prekinula je njezine misli. S koferima u rukama, okrenula se zadnji put i krenula prema autobusnoj stanici.
..
Udobno se smjestila u sjedalo te hvatala posljednje pejzaže grada.
Odsada je neće buditi životinje, već buka tramvaja, auti, motora.
A ona sama, više neće biti ona, nego druga. Druga ona.
Razni krajolici su prolazili oko nje. Šume, močvare, pašnjaci. Sve to sada će zamijeniti urbana sredina.
I sviđalo joj se to, itekako. Nasmiješila se i uživala u daljnjoj vožnji niz veo sjećanja