Počela sam trčati mokrim Pariškim trgom. Ljudi oko mene u ruci su nosili, velike, te glamurozne kišobrane koji su štitili njihova odjela te balonere od mokrih kapljica. Voljela sam kišu, više od bilo koje prirodne pojave. Uvijek, od djetinjstva te dan danas, kada padne prva kiša u mjesecu, počnem plesati. Ples pod kišom je toliko romantičan, a opet i nestvaran. Vuče nas u svijet idile, naše utopije iz koje ne želimo izaći. Danas nisam imala prigode za to. Žurila sam na intervju s prestižnim časopisom. Već unaprijed sam se pripremila na mnoštvo pitanja, kako i ne bih kada su sva ista. Na sreću, još uvijek me nije umorilo sve to vezano za slavu, poput drugih manekenka koje sam poznavala. Uvijek bi se žalile kako ih ljudi na ulici prozivaju, moraju bježati od novinara. Meni je baš lijepo, nasmiješila sam se samoj sebi i potrčala brzo. Sve je bilo toliko nestvarno. Vlakovi su brzo vozili željeznicom, ljudi bili ubrzani, kao da netko s daljinskim premotava već dobro poznati film. Ne, ja nisam još jedna od onih modela koje mrze podzemnu željeznicu i ostale stvari nalik tome. Prirodna sam cura, kojoj slava nije uništila mozak, zasada. Iz misli me je prekinuo sudar s neznancem. Ugledala sam tamnu siluetu kako se spušta prema podu da bi podigao walkman koji mu je ispao iz ruku pri susretu. Prekrasni osmijeh raširio mu se licem, ugledala sam tamno smeđe oči koje su mi toga trenutka oduzele dah. Jedino što sam željela je, ugledati mu lice.
„ Moje ime je Alex“ – R ekao je tiho, te produžio dalje. Potrčala sam za njime, no nestao je.
Naglo sam otvorila oči, te pala s kreveta. Nisam mogla vjerovati da je to bio san, toliko stvarno mi se činilo.