Čitam tekstove u kojima se prepoznajem. Uspomenama koje sad naviru na moje oči.
Suze, da upravo one. Od kad nisam plakala? Od kada nisam pustila suzu za tobom-? Ne sjećam se.
Znam samo da je prošlo mnogo vremena. Tjedni, mjeseci. A sada su opet ovdje. Bole. Peku.
No, nisu to on iste suze kao prije. Ne bole u tom pogledu. Preko svega sam prešla, no sad me bole na drukčiji način. Opet popuštam i radim grešku, zar ne?
Dok mi suze prolaze licem, ujedno se smijem sama sebi. Pa zar nisam po stoti put izgovorila onu riječ: Gotovo je. Ovaj put je.“ Sad opet shvaćam da nije. Gotovo je s nadom, s mržnjom prema tebi.
Gotovo je s prisjećanjem na uspomene i moje snove? No zašto onda srce i dalje traže tebe? Zašto te noćima sanjam? Zašto se još uvijek bojim izgovarati tvoje ime?
Samo šutim. Smatram da me nitko ne bi razumio. Ne opet. Prvi put su me razumjeli, drugi isto, pa čak i treći, ali sad bi se zasigurno pitali jesam li normalna. Zato ne govorim ništa. Ponekad te promatram s krajičkom oka, i to mi je dovoljno. Slušam boju tvoga glasa, i osjetim opet nešto. Ne, ja nisam jedna od onih kojima se sviđa tvoji izgled. Ustvari, to više ni ne zamjećujem. Zamjećujem tajanstvene oči, zamišljen pogled. Čarobni osmijeh, i glas koji uvijek mogu prepoznati. I pogledaj me sada, opet pišem o tebi. Baš kao i prije. Opet ti pišem zbogom po stoti put. Nadam se da će srce jednoga dana to doista moći izgovoriti. Ne tebi, već meni. Zbogom svim suzama, zbogom svim snovima. Zbogom tebi.
Još jednom zbogom, do puta kada će srce opet pisati svojim nitima.